Trebalo je proteći cijelo desetljeće otkako sam objavio esej u kojem mjesto likovnih umjetnosti nastojim odrediti u nekoj vrsti povijesne perspek­ti­ve pa da shvatim kako godina u kojoj se pojavio – 1984. – ima simbolično značenje, dajući goto­vo predah onome tko se odvažio upustiti u nesi­gurne vode povijesnog predviđanja. Esej je bio pomalo provokativno naslovljen “Kraj umjet­no­sti”, i premda su mnogi koji su bili upoznati s dotad neviđenim zamahom umjetničkih zbivanja kao i nekoliko sljedećih godina u to teško povjerovali, uistinu sam mislio da je došlo do određenog zatvaranja, okončanja povijesnog razvoja umjet­nosti. Smatrao sam kako je razdo­blje iznimne kreativnosti koje je trajalo posljednjih šest stoljeća na Zapadu završeno te da će svaka umjetnost koja će ubuduće nastajati biti obilje­že­na nečim što sam bio spreman nazvati posthistorijskim.